ili podnaslov…jesmo li normalni…?

…vrijeme nam je najčešće veliki neprijatelj…više niti ne pamtim kada sam nešto složeno i pametno napisao na ovom blogu….ali pogledao sam danas posjećenost…i vidim… 30.000 duša i posjeta prebacio mi blog …a ja ga totalno, besramno zapustio…ma pisanje mi u zadnje vrijeme nije previše od ruke…. Mozak sa kvalitetnom inspiracijom je prava „tabula raza“…nije da se nema vremena, niti da se nema što iznjedriti...jer život je uistinu ispunjen svime…ali doslovno svime, što sadržava jedan „normalni“ život…i podosta zanimljivoga…sve u svemu… jednostavno sam se prepustio svemu što se događa oko mene da mi formira jedan novi život…ništa komplicirano, ali stvaram jedan novi realan svijet, daleko više okružen ljudima oko sebe nego virtualnom svijetu…srećom svugdje sam dovoljno i ne dopuštam se gubljenju u nijednom od njih…doziram prema potrebi i osjećaju…uglavnom …općenito….svi smo u ovoj godini okrenuti goloj borbi za preživljavanjem i sve ostalo nam je po strani…tu negdje ali u zapećku…miruje, tinja…

…godina nam je takva kakva jeste…okruženi recesijom…ne žalim biti pesimističan zbog toga se ovdje niti ne pojavljujem, nit ne pišem jer nema smisla sve oko sebe zbedirati …a vjerujem kako će nam ova 2009.-ta, do sada biti obilježena sa nekoliko događaja po čemu ćemo je vjerujem  pamtiti…zasigurno, moguće… ćemo djeci u budućnosti (koji je dožive) pričati o jednoj godini u kojoj nitko ni sa čime nije bio pretjerano zadovoljan…a opet organiziramo se i općenito svako od nas u životu radi jedan lagani preustroj ….pogotovo onaj ekonomski…godina koja nam je donijela uz recesiju, (koji neki političari dan danas ne priznaju, jer je oni naravno niti ne osjećaju), svinjsku gripu, smrt Michael Jacksona i sve što prati njegov nadasve osebujni život, pa tako i smrt…u politici; odlazak Sanadera sa vrha političke pozornice (??????)…najveće loto groznice ikada u Hrvata…dolazak veeelikih U2 na naše prostore (taj dio nam još predstoji)…ali što to može u konačnici značiti u našim malim mizernim životima?… zatim, loš početak ljeta (vremenske nepogode)…jednostavno ništa što bi nam donijelo nešto pozitivno (ili negativno)…pribojavam se kako je krenulo sa svinjama i njihovom influencom…da bi svi ako se ovako nastavi, na jesen mogli početi nositi medicinske maske, što bi zasigurno pogodovalo seriji provala i lopovluka, pljački gdje bi npr. počinitelji mogli bez problema ušetati sa maskama u ine institucije, a da se ne moraju prerušavati…dakle sa dolaskom vala „grok, grok gripe“, moja osobnost se pribojava i vala pljački (koje su se čini mi se nešto stišale). Da ih ne ureknem, vjerojatno počinitelji troše „teško zarađeno“ negdje na godišnjem odmoru…do povratka na vrući asfalt…J

Životi nam se svode od vijesti do vijesti, a neki od prijatelja-sretnika nam se javljaju i s najdražeg Jadrana…opeeet sa ne baš pretjerano ugodnim vijestima…o vremenu…o turističkoj posjećenosti…što naravno još nije konačan sud o turističkoj sezoni…dakle pričekajmo kraj ljeta…pa ćemo znati što će nam donijeti i vruća turističko/politička jesen…ma moglo bi se puno toga komentirati…u nedogled…

…a osobno… plivam…u svemu tome i kao i svi, razvlačim se koliko mi „vrijeme“ dopušta…od tjedna do tjedna…dakle, ljeto je trenutno izuzetno ugodno…dani dovoljno sadržajni…a hoću li vidjeti naše plavo more…to očigledno neću biti siguran do zadnjeg dana …zbog svih relevantnih čimbenika… tako nam je kako je, pa i meni…  pola godine smo odgulili, a sa zebnjom ulazimo u drugih 6 mjeseci… još bi se x stvari moglo navesti kao osobitosti našeg realnog života u prvih 6 mjeseci, ali jako, jako malo toga možemo sagledati kao pozitivni dio po čemu ćemo sa optimizmom gledati naprijed…vjerojatno je i to sivilo pesimizam i gotovo malo toga lijepoga  okupiralo i moj blog pa mi se čini da se zato niti ne pojavljujem s pametovanjem i optimizmom na ovim stranicama… zato…sa zebnjom idemo dalje…glavu gore… život nam je jedan i drugoga nemamo …ostajemo dostojni onoga čega imamo…polako koračamo u drugi dio 2009…do slijedećeg javljanja…“to be continued“…naravno…

...srijeda...14-ti siječnja...moji datumi/dani koji mi se u životu (14) gotovo svaki mjesec „urežu“ po nečemu specifičnome, drugačijem, zanimljivom bilo dobro ili lošem...ova srijeda je trebala u osnovi biti niš' posebno...a tako je i proticala....iskreno zabušavao sam na poslu, dobar dio dana mi je proletio uz kavice i druženja... srijeda, koja je jedino trebala ostati prepoznatljiva po jutarnjoj poledici i ledenoj kiši koja je većem dijelu hrvatske okovala vozila...i po već sapunici zvanoj...rusko/ukrajinski spor ...“to be or not to be“... plin za Europu i Hrvatsku.. No poledica je i zaključila moj radni dan...jer za popodne se planirao odlazak na fish u Baranju sa "sinom"...uz moju veliku skeptičnost zbog cesta...ali za fish...sve će se odtrpiti...dakle...prvi problemi u stvari nastaju kada smo naručivali klopu...telefon u restoranu nije radio...ajme pomislili smo „sigurno su morali napravili kolektivni ako su im isključili plin“...ipak nakon 10-tak učestalih pokušaja, uspostavila se narudžba-rade...jes!...btw...i do Osijeka se došlo autom vrlo oprezno zbog...ne baš sjajnih, ali održavanih cesta posutima solju...ipak se došlo-stiglo...fiš uredno odrađen na znanoj lokciji...ali po izlasku iz restorana...kiša!!!!...počelo je... ipak... odlazimo još na piće u grad, kako bi se malo razblažila ljutina ...uz vjerovanje i (lažnu) nadu kako neće odmah početi lediti...krećemo kući uz zadovoljstvo (i pun želudac) kako su ceste dobro održavane i posute, te kako nije jako problematično za vožnju...  a i nije problem voziti kada znaš da je najdraži fiš kao lijek za sve zimske nedaće stigao na pravo mjesto u želudac.. osigurala se doza ljutine, koja liječi sve gripoze i tjera sve bakterije i viruse iz organizma... do slijedeće doze, naše preventivne redovite terapije...   kiša je konstantno padala...onog trenutka kada smo prešli u nažu županiju počele su prave „zimske radosti“ ...cesta...full zaleđena...tek nešto malo ostataka soli na cesti...tko zna prije koliko sati posutoga...ajme...vožnju sam usporavao sve više i više (cca 30km/h), auto se počeo zanositi (zadnji kraj)... plesati... brzinu morao spustiti do „nevjerojatnih“ 15-20km/h a cesta...pravo staklo... Markušica/Gaboš...nastupili i prvi veći problemi... izlazak iz Gaboša... sve veći strahovi i sve manja brzina... treba stići do kuće...tako blizu, a tako daleko...otvorena cesta...led...led...led... vučemo se prema Jarmini, uz najveće doze opreza... pogotovo na krivinama...neopisivo ledeno iskustvo...ne znaš je li bolje ili lošije što nema nikoga na cesti poslije 22 sata...u jednom trenutku iz suprotnog smjera...kombi... momački se „zaletio“...znali smo odmah...taj ne ostaje na cesti još dugo... i samo što smo se mimoišli...uočimo kako je zaplesao na cesti...i završio ...u kanalu...ne možemo stati vratiti se...a kako mu i pomoći...i sami smo okovani ledom...na uzbrdici...ajde i probaj stati...i vrati se...ma ne može biti ozlijeđenih, jer je samo iskliznuo sa ceste...a izvuči ga šlepom s osobnim vozilom, po ledu...nema teorije...ulazimo u Jarminu...u selu gotovo ništa bolja cesta...prometa nema... slijedi raskrižje...treba skrenuti...ajmeeeee autobus upravo skreće...naravno auto mi proklizao, nema skretanja da ga ne udarim...i produžio...ali ništa strašno...rikverc...i vraćamo se na „ledenu stazu“...ali doslovce koracima ...stižemo na izlazak iz mjesta ...a onda slijedeća prepreka (ovo mi je sve počelo ličiti na neku videoigricu...kako stići kući zaobilazeći prepreke i umješnost u vožnji)...velika nizbrdica... krivina...strahovi... kočenje mašinom i jaaaaako sporom vožnjom...stižemo do slijedeće "prepreke" prije grada...nadvožnjak i zadnja krivina prije ulaska u grad...srećom, solidno posuta solju...a i znatno je gušći promet (prema Ivankovu) učinio svoje...  vozila i  protočnost prometa ipak su malo „razgrnula“ i „ugnjavila„ cestu tako da je  taj dio u finišu bio „najlakši“ komad puta...nakon svega doživljenog... kući se parkirao na ledom okovanu ćupriju...i to je to, odahnuo sam...do jutra...dok ne vidimo kakve su ceste... promet... preživio i to iskustvo 14-toga...datum, događaj, vožnju... koji ćemo ja i „nebiološki sin“... zasigurno pamtiti i prepričavati godinama...možda ovako ispričano ne djeluje ništa osobito...ali za doživjeti...neopisivo...adrenalin na 400% sat vremena; noge, ruke su me boljele kada sam došao kući i čini mi se još uvijek  da sve boli... od opreza, koncentracije, napetosti...od stalnog „kočenja“ u zraku... ipak... s guštom i veeeelikim olakšanjem zaspao oko ponoći...prošao je i ovaj 14-ti...prvi u 2009-oj... a vjerujem pamtiti ću ga... uistinu...do kraja života... sigurno...jedno veliko, veliko vozačko ledeno iskustvo...preporuka...ne izlazite na cestu..ako ne morate...po ledu... nemojte biti ludi kao mi...„to be continued“

...krenuo je i radni tjedan u ovoj godini nakon svih ovih blagdana koji su nam rascjepkali bioritam, gdje smo izgubili pojmove koji je koji dan...tjedan na kojega smo se svi pripremili kao prvi u kojem moramo raditi bez ikakovih prekida....rezova....neradnih dana...napokon znamo da je ponedjeljak-ponedjeljak ...utorak-utorak....naravno tu ne treba biti apsolutno ništa neobično...posla iskreno ima nešto malo....odrađuje se polako priprema radni uzlet...više se odrađuju kave koje smo bili ljudima „dužni“ od ranije.... ma tjedan...krenio...ali (opet taj legendarni ali!)...u utorak...tijekom dana dobijem telefonski poziv s tada nepoznatog broja...glas poznat...prijatelj, kojeg sam ljetos upoznao (inače radi u Njemačkoj...godinama) uz pitanje imam li fotoaparat...i kroz priču...da pred veče (PRAKTIČKI ZA NEKOLIKO SATI) dođem u Gradsku vijećnicu ...da mu slikam svatove...ŽENI SE!...ništa tu meni nije držalo  vodu, s obzirom kako sam znao da je tip veliki zajebant, (a tko se utorkom ženi) te...naravno uz veliku nevjericu obećajem da ću doći...stavljam baterije  za fozić na punjenje...kartice praznim od starih slika...da se sve pripremi...ali naravno zovem zajedničke prijatelje, odnosno njegovu rodbinu da provjerim jel to u stvari istina...ISTINA! ma ništa tu i ne bi bio čudno da je on ikada pričao da ima bilo kakvu vezu u Njemačkoj... ali kupio je stan i cijelo ljeto ga sređivao...no...stvarno ništa me više ne smije začuditi... u međuvrenu me je još jedno nazvao da provjeri da li dolazim...i da me uvjeri, kako su  njegovi svatovi ozbiljna stvar a ne zajebancija...

I tako sam ja nenadano utorkom postao fotograf u svatovima...naravno bilo bi preopširno kada bih počeo detaljizirati kako je došao do mene da slikam....ali kad organiziraš sve brzinski....snalaziš se kako znaš i umiješ...pa prijatelji uskaču...i tako mladoženja...drugi put se ženi...cca 47-8 godina....mlada ... rekao bih 10-tak godina mlađa...simpatična Crnogorka... upoznajem kao prijatelj i fotograf sve koje nisam znao...naravno nisu to bili veliki svatovi i većinu sam poznavao...ma interesantan događaj koji mi je tjedan totalno prelomio na jedan drugačiji način...a uobičajeno se trebao dogoditi...barem krajem tjedna...  poslije svečane ceremonije sklapanja braka koju sam uistinu detaljno odradio (slikanje svih detalja...mladenaca sa rodbinom...),  odlazi  se u salu gdje je večera i gdje je došlo još uzvanika...sve kao u pravim svatovima...kao što i ovi u konačnici u stvari jesu... samo su malo neobičniji...meni je osobno bilo zanimljivo jer nisam dio rodbine, dakle aktivni sudionik svega, a opet sam se tu zatekao...  mojim iznenađenjima nije bilo kraja, jer svi gosti koji su počeli dolaziti, moji su doooobri poznanici...tamburaši...naravno iz poznatih miljea, a dobro mi je poznat i vlasnik objekta-restorana i osoblje...jer su moji poslovni komitenti...tako da sam se ja osjećao uz posao koji sam obavljao...vrlo domaćinski... sve ostalo bilo je kao i svugdje...zdravice od rodbine...kumova...večera kai i sve uz nju....koja me je ugodno iznenadila kvalitetom...što je u mom slučaju ipak jako bitna stvar ...i naravno stvarno ugodno društvo za razgovor sa ljudima koje srećeš počesto...ali nemaš prigode s njima i koju pametnu prodivaniti zbog tempa života...ali je ovo sada bila izuzetna prigoda...  utorkom u svatovima...sa ovog ugodnog druženja i posla nestao sam poslije 21 sat....povukao sam se nestao, ostavio društvo na piru....jer termin za rekreaciju ...nogomet počinjao je u 21 30...a vani led....poledica... no to je već druga priča...ili što reći svatovi su bili 13. Siječnja...na doček pravoslavne Nove godine ...slučajnost ili ne, tjera na razmišljanje...ali...i to je već neka druga priča...naravno sutradan uredno na računalu sređujem sve slike....i dostavljam odrađeni posao na kavi uz obavezno usmeno prelistavanje prethodnih događaja...sve je ispalo ...kako treba...a slike su i više nego dobre...od nekih... više od 150...samo 3-4 nisu „gledljive“...a ostalo sve OK...dobro odrađen posao za prijatelja...koji je priznao, da nije niti on znao da će se MORATI ženiti...ženu ostavlja ovdje, na brizi prijateljima...a on se vraća u Njemačku raditi...ali i to je već neka druga priča...“to be or not to be continued“....

...NEDJELJA...broj 2 u ovoj godini...ako se osvrnemo samo tjedan dana unatrag, možemo zaključiti kako nam se život uglavnom „zavrtio“ u minusu...da ne nabrajam sveprisutne i moguće ...ali mislim kako nam je trenutno najznačajniji i najuporniji onaj temperaturni...s obzirom na prognoze vremena...izgleda kako mu se ipak napokon nazire kraj....naaaapokooooon!...još koji dan ...naravno....ako se nešto ne promjeni, ugledati ćemo uskoro pozitivu na termometrima...eto,  kada pišem o tome zasigurno je i mene napao taj veliki minus... ma nisam od onih zimogrižljivih ...ali jednostavno ne volim zimu...prijatelji/društvo me godinama zove sa njima da zaprašimo na skijanje...ali ja se jednostavno opiremi opirem...jer mislim kako ne bih dovoljno uživao...ma ne bojim se skija....savladao bih i to...uglavnom nemam problema sa sportskim, fizičkim koordinacijama pokreta i svega uz to....ali ...ali meni je zima...ako ne moram van iz kuće...dekica ...daljinski...i ako se k tome ima još što god dobroga privući... neka topla guza uz mene... ma gdje ćeš bolje zime...uz toplu peć...koju za takve prigode naložiš, da se grijemo uz ugodno pucketanje užarene peći...a miris koji se pruža u prostoru je domaćinski ...topao...drugačiji... ma po zimi idealno veče...za poželjeti...

A zimu općenito  ne volim...više iz praktičnih razloga nego kao godišnje doba...moji razlozi?...paaaa recimo iako nisam neki zimogrižljivac...meni osobno ....je lakše po ljeti se rashladiti uz sveprisutne klime...osvježenje pod tušem...kupanjima na bazenima, kupalištima, jezerima...nego po zimi ugrijati... moraš obući hrpetinu garderobe koja te sputava u kretanjima, skidanje/oblačenje 10 puta dnevno...najmanje...i tako u nedogled...pa zatim čišćenje snijega kada napada (a najčešće je to po noći)...moraš najmanje sat vremena ranije ustati kako bi krenio na posao...očistio snijeg...da bi prometalo mogao istjerati van iz garaže...ruke promrznu...a na kraju...ne znaš niti da li će ti auto uopće htjeti upaliti...još ako imaš dizela...kao...ja!

E tu je baš kvaka ove zime...zadnje 2-3 nisu bile toliko baš hladne i nisam imao problema sa mojim citrom....ali...kod nas u četvrtak ...jutarnja bila oko minus 16...i što pričati...konstantni minus već 20-tak dana...sve bilo kako/tako... problemi...ali ne strašni...do minus16...a sada...ostadoh bez auta...zamrzlo gorivo, parafin...iliti voda u gorivu...mislio sam kako je to problem koji je samo mene nzadesio...ali sam se ubrzo prevario...dakle suočio sam se problemom kao i mnogi oko mene...moje pokretnosti, mobilnosti...i sad....dok se auto ne odkravi, problemi ostaju...ipak je minus 16 bilo previše i za njega... trpio je i borio se na 7-8-9-10 u minusu...ali ovo ga je dotuklo, bilo mu previše ...srećom...moja draga seka ima auto koji se voza i na minus 20 jer nije dizelaš...ali ona se baš i ne voli se vozikati po snježnim uvjetima ...tako da sam problem mobilnosti ipak privremeno riješio... kako da volim zimu kada najveći problemi dolaze tijekom zime...problem ...zvani minus po računima u prvom i drugom mjesecu... hladnoće... gripe...prehlade ...hunjavice...ma daj tko može voliti zimu...jedva čekam ...da malo okopni...

....a nedjelja...ne bi smjela donijeti ništa što bi unijelo bilo kakav unutarnji nemir u mene...barem za sada... jer sve polako dolazi na svoje mjesto...ne dopuštam negativnostima koje me nedjeljom znaju zaokupirati, obuzimati niti da mi se približe...jer sve ono uz mene i oko mene... je ipak... ljepše...i donosi pozitivu... ugodu u životu...uz sve tekuće siječanjske probleme...

Hmmm...da za koji dan starta i ta rukometna fešta u naše krajeve...tako da ćemo ostatak siječnja biti uz ekrane....ili u dvoranama (ako se dokopamo ulaznica)...da se i to isprati... kako treba...sve si nešto razmišljam... da barem u ovom prednatjecanju...zaletim se na jednu utakmicu...da se osjeti barem malo dio te cjelokupne atmosfere...nije da bih gledao našu repku...ali bar da se malo osjeti to ozračje oko te frtutme...a onda u kasnijoj fazi natjecanja...možda se zaletim-o i do metropole ...ako se nađe vremena...ili dobro društvo s kojim će se to popratiti... ali samo da se ova zima prestane više keziti i pokazivati te svoje zube...

„to be continued“ u kompletno solidnom psihološkom ozračju...bez obzira...što je nedjelja...može se fino živjeti i bez depri i bedova...

….uh, što volim ovakve nedjelje….ma naprosto gotovo…obožavam…nemam pojma kako i je zašto došlo do ovoga…nagle promjene i raspoloženja u meni…ova prva nedjelja ide svojim punim tempom i zimskim zanosom …a mene niti jednog trenutka nije uhvatila samačka nostalgija …depra…pad raspoloženja ili kako tko već zove takva stanja… naravno dugačka je nedjelja, a i još traje…ipak volim ovaj i ovakav osjećaj unutar mene…jer me budi i diže…otvara prema svemu novome…a ono iza baca u zapećak prošlosti…koji tinja u pepelu vremena…dok se žar koji ga je držao potpuno ne ugasi i ohladi…

 a recimo….to bi odprilike značilo kako svi oni razlozi koji su me dovodili u ovakva stanja,(a stvarnooooo, uistinu su predugo trajali i stajali unutar mene i pokušavali napraviti čir na želucu) polako, ali sigurno iščezavaju iz mene i prepuštaju (NAPOKON), mjesto nečemu novom…što je ispred mene, a to još ne znam i ne vidim ispred sebe…(hm....čini mi se kako se ponavljam),samo da takvo stanje unutar mene potraje i biti će dobro…izgleda kako ova godina ipak u meni donosi nešto svježega i dobrog…korjenite promjene koje me ponovo otvaraju ka svima...

btw…prva nedjelja u 2009-oj… i već samim ovime puno pruža i obećava…samo da to dobro stanje u mene potraje i ostane…izbaciti nostalgiju….prošlost…i otvoria vrata... svemu što me čeka široka i otvorena srca... to sam čekao…čekao …i napokon….napokon dočekao…naravno usamljenost i ulazak u depru je samo sjeta za onim lijepim što mi se događalo u životu…a toga sada više nema ( a strašno mi je nedostajalo)…zato za sada mogu reći, ali stvarno …za sada… dobro mi došla 2009-ta…i očekujem sebe u dobrom izdanju …otvorenog srca…(koje je iskreno budi rečeno…užasno bilo stisnuto…predugo …predugo vremena).. napokon sam se preispitalo...da li je to meni sve i trebalo...

a gledajući naprijed…. ispred nas su još pedeset i koja nedjelja…i neka barem budu ovakova... bez padova u raspoloženju….i bit će dobra godina, solidna, obećavajuća u emotivnom pogledu…no ne smijem još prejudicirati…jer jedna lastavica ne čini  proljeće…a u doslovnom pogledu…ono je još jako, jako daleko…i za mene osobno...

„to be continued“…

...nastavak posljednjeg dana bio je, gotovo normano užurban, sa svim pripremama… na poslu naravno se ništa nije pametno napravilo, nego odgledao meč Filipovića i onog tromog gorostasa… i provjera do kada restoran sa mojim omiljenim ljutim fishem u Baranji radi na taj dan… jer hmmm…pa godinu treba zaključiti samo po dobrom…pa napraviti i ove godine oproštaj uz dobru…najdražu trpezu…I doooobrooooo vino…

uh, da prošle godine sam napravio isto to…ali me tijekom dana napala gripa i gotovo oborila sa nogu.tako da sam strašno, strašno ostao uskraćen u uživanju u najdražoj ljutoj deliciji… gotovo sam imao fobiju kako bi mi se to moglo ponoviti i ove godine… tako da sam se preventivno zadnjih dana ubijao u čajevima s limunom i medom kako bio pojačao otpornost organizma…(srećom nije se ponovilo)…popodne, te prvi dio večeri na fishu zaključen je začinjen sa dragom osobom… emotivan i naravno uz opraštanje s najiskrenijim željama…   

        …ajmeeeee, prvi siječnja 2009-te…snijeg… ipak imamo…bijelu snježnu Novu godinu..ipak se osjeti blagdanski ugođaj…uz svu ovu hladnoću…eto nam i snijega…kao začin…

  …a zadnji dan u prošloj godini…završio je u neočekivano ugodnom ozračju…u našem lokalnom bircu…koji radi tu noć…ništa organizirano…društvo se sakupilo…jedna kolegica ispekla pitu sa višnjama…druga kiflice sa kulenovom sekom o šunkom… tako da smo imali solidnu podlogu za piće… kolega donio šampanjac…ja fotić… raspoloženje dobro…sve u svemu…ništa osobito…ali ipak ugodno i veselo… ispraćaj I doček na kraju ugodno uspio…ništa spektakularno…u gradu na trgu …Crvena jabuka…nije nam se izlazilo na hladnoću…mada sam se pripremio na to vrloooo slojevitom oblekom koja na kraju nije trebala u tim količinama…ali preventive radi…

…ponoć…šampanjac čestitanja…malo vatrometa…bengalki …i eto nas u 2009-oj…

… kod kuće sam bio poslije prvoga sata…uz lagano pristizanje prvih sms-ova… čestitki…

onako polumamuran svratih malo do našeg foruma, ima li budnih čestitara…i u kreveeeet…no nije se baš spavalo…jer su počeli pozivi..aktivnih sudionika na svojim proslavama…

..i to je to…eto nas u 2009-oj…  sa snijegom…I tradicionalnim bečkim novogodišnjim koncertom…

„to be continued“…

...nekako osjećam obavezu…da se odmah na ulasku u 2009-tu javim…nešto napišem…osjetim kako želim pisati…izreći što trenutno osjećam…izbaciti iz sebe…

mislim da većina nas današnji dan osjeća kao nedjelju poslije manje ili više burnijeg subotnjeg izlaska…ne doživljavamo ga uopće kao četvrtak…svašta, koji četvrtak…jedino što ne radimo…naravno nešto sam produženo spavao…i to je jedini pokazatelj kako je četvrtak drugačiji (uz to što je neradni)…u zbilju me je ubrzo vratio telefon, koji je zazvonio…bratić nazvao da mi čestita Novu Godinu…pa da …to je to…nije nedjelja…

… gotovo  me uhvatila redovita samačka lagana depra zvana 01. siječanj…kada sam  se sjetio nekih stvari vraćajući se mislima unatrag u prošlost...lijepih značajnih stvari…ali…ustajem iz kreveta, obavljam redovite jutarnje neizostavne aktivnosti…i  i  i ... ma nevjerojatno je kako male stvari mogu podići…razmišljam što bih mogao pustiti od glazbe da me razdrma …drži…digne… ne dopusti povratak u taj samački prvi siječanj…prebirem po glazbenoj arhivi…nešto veselo, a opet da nije teška ljiga… pogodak…nevjerojatno …best of ACE OF BASE (inače ne bi bio moj odabir…ali mi je trebalo, nešto neopterećivajuće)…komercijala do jaja, ali tako ugodna uhu za jutro, da te probudi…  drži…nikada mi ovako nisu sjeli….kuham prvu malu crnu u ovoj godini…sa puno kave, soca….žlica može stojati u njoj (moram zbog noćašnjeg mamurluka) i lagano u mozgu prebirem tek svježe proteklu noć, veče, prošli dan …zadnji dan u prošloj godini… izuzetan dan…prepun neskrivenih emocija… i  ne toliko turbulentnih događanja…

..back in 31. prosinca …srijeda… jutarnja kava…koja se produžila u dvije…duuuuugačke sa čovjekom kojeg znam najmanje 10-tak godina iz viđenja… jednom ili 2x popili kavu…a jučer se baš napričali kao stari znanci…ubrzo dan se nastavio na trećoj kavi… sa kolegom  kojim gotovo godinu dana nisam bio u apsolutno nikakvom kontaktu…jednostavno oduševio se nekoliko dana ranije kada je dobio sms čestitku za Božić od mene…doslovce nije  mogao skriti zadovoljstvo …rekli smo… kako se obavezno moramo se naći još u 2008… rečeno…učinjeno..

očigledno na obostrano zadovoljstvo…tada je uslijedilo ugodno iznenađenje…dobivam od njega prekrasan poklon…komplet 11 DVD-a moje jedne od najdražih komičnih serija…Pa to je fantastično…Absolutely Fabuolus…ma nije to nešto vauuu, ali drag poklon… no uz priču i pretresanje svega…(ipak nismo se čuli niti vidjeli skoro godinu dana)…još jedan pravi pozitivan šok koji mi je izbacio suze radosnice na oči…iznio mi je kako mu je životna suputnica…u blaženom stanju, treba roditi u ožujku…ništa čudno, u svakom slučaju lijepa vijest…da, ali ali, ali oni su u braku gotovo 10 godina…bez djece…prekrasno… prekrasno…uistinu prekrasne vijesti na kraju 2008.-me…razišli smo se uz obećanje kako u 2009-oj moramo nastaviti naša nekad redovita druženja…obnoviti nešto…gotovo izgubljeno…kraj godine….koji mi je puno…puno obećavao…mijenjam CD…nastaviti ću se …odmah…ali ovaj puta uz INXS…opet best of…ma bitno je da ne fulam… :)

...eto nas u sutonu...zalasku 2008....posljednja nedjelja... i ....više ih nema u 2008-oj... 
već slijedeća će biti prva u 2009... svi ćemo biti još jednu godinu dana stariji... drugačiji...iskusniji za još jednu iza nas...resetirati ćemo sve, staviti nove kalendare na zid...(u uredima na stolove, u garaže one sa obnaženim silikonskim tetama :) )... i krenuti iznova...no ono što sam htio reći...gledam nešto ali sasvim slučajno prije nekoliko dana koliko dugo sam na našem internet čudu...indexu.... i ne mogu se načuditi...koja podudarnost...izračunam...skužio sam kako će 31. prosinca biti TOČNO punih 1000 dana, kako sam sa vama na indexu...unbeliveble...totalna slučajnost...da sam htio tako izračunati...zasigurno ne bih uspio pogoditi...jer prvoga siječnja biti će 1001 dan na internetu kako sam ulogiran...uistinu neobična podudarnost...koja je eto došla sasvim slučajno...naravno ništa osobito...ali može li to nešto značiti...ne znam niti sam...vidjeti ćemo...pozitivno ili negativno...nitko ne zna???? sve opcije su naravno otvorene...a mi se vidimo i srećemo nadam se u dalje u lijepoj ili već kakvoj 2009-oj...u svakoj slučaju biti će turbulentna za sve...
pozdrav svima ...i ako ne prije... vidimo se ponovo u 2009.-oj...a moja malenkost vam nakon, nadam se lijepih Božićnih blagdana želi puno veselja i sreće...a i da u ugodnom raspoloženju dočekate tu ...ne baš s oduševljenjem očekivanu 2009.-tu...barem prema onome što nam najavljuju..ali nadajmo se da baš i neće biti...toliko loša...ne smijemo biti jako pesimistični...jer moramo dalje... život je jedan...a mora se živjeti...zbog sebe drugih...zdravi mi i veseli bili...
"to be continued"...in 2009...

...nedjelja... a moja persona po starom dobrom običaju  opterećena vremenom...koje sve ostavlja iza nas i dokazuje i podsjeća nas kako je sve prolazno...i mi sami..

No usprkos svemu dio smo svega toga ...i dok smo dio toga, pratimo svaki svoj trenutak kojega živimo i dokazujemo da postojimo...da smo dio svega toga...no tipak to nije današnja tema... ali.. za sve zaboravne... podsjetnik... nedjelja...21...prosinca...danas ima više značenja... kao prvo... zima nam je sa današnjim danoom službeno zakucala na vrata...kalendarski gledano da...a meteorološki...možemo samo očekivati i iščekivati njene zube i bjelinu...općenito... nedjelje su kod mene uvijek specifičnije jer se ima nešto više vremena za sve, pa tako i za posjećivanje bloga...i unosa nečega ... zabilježenoga negdje u zapećku mozga...ili onoga što je još ostalo od njega...vremena za razmišljanje...a krajem godine ...toga je sve više...

...još jedna nedjelja u ovom mjesecu... i to ona četvrta... danas palimo posljednju svjećicu na našem adventskom vjenčiću... svi trebamo osjećati  vrijeme koje dolazi...posljednja nedjelja brije blagdana...Božića... Nevjerojatno ... Božić je blagdan kojemu se svi radujemo... i sa velikom radošću ga iščekujemo...ali i sa najvećom sjetom... koliko sam primjetio...uistinu, jako puno puno ljudi, prijatelja, bližnjih, a i sam....iz raznoraznih razloga koje bih mogao navesti ovdje na barem dvije stranice u to vrijeme upada u najveće bedove i to najčešće psihološke prirode... najviše se osjećaju potišteni....usamljeni... sjetni...i osjećaju da im treba netko ... prijatelj, topla riječ... dodir... društvo...n tko ili nešto...i sam se tako osjećam... i uvijek se priupitam zbog čega uvijek i oko Božića...nevjerojatno je koliko se odgovora i samih nameće...a znate ih i sami...jer pitanje i odgovori...dolaze sami... preispitujemo sebe... vrijeme u kojemu kao da su nam sva osjetila i senzibilitet podignuti na jednu znatno višu osjetilnu razinu...kao da smo puno osjetljiviji ...emotivno...

..kraj godine...završetak jednog razdoblja, kada sve pa i sebe preispitujemo...potreba za nekim ili nečim...koje osjećamo, a ne možemo dokučiti... bliskost...izravan dodir... znate i sami o čemu govorim, jer ta bliskost svima nedostaje... i krajem godine sve se lijepo ...gotovo planski posloži...i uđemo puni svega ili potpuno prazni u to razdoblje...ali najčešće nam treba i ispovijed...zbog nas samih prema sebi ili bližnjemu, bližnjima...ma sve se to posložilo u ovom razdoblju...jer želimo što mirniji... emotivno smireniji...čišći nastaviti dalje... kako bi bili emotivno snažniji...jači...za ono što nam tek slijedi i dolazi... i tako do slijedećeg/ih blagdana ... i tako... u začaranom životnom krugu...

“to be continued“ za novo vrijeme ...pred nama...

…evo jedno brzinsko izvješće... za sve koje zanima…sa sinoćnjeg koncerta Vlatka Stefanovskog i njegovog Trija uz svesrdnu pripomoć nizozemskog gitariste nekad popularne rock grupe Focus… u Osijeku…u dvorani na Zrinjevcu…

Dakle…sinoć 16.studenoga… magla nas je dopratila do Osijeka, tako da je put trajao zasigurno10-tak minuta duže nego uobičajeno. Ulaznice po 120 kn smo kupili na blagajne dvorane i zaputili se nešto „pametno“ pojesti do početka koncerta… naravno… otišli smo na naš „brzinski“ fish u Baranju… i odmah natrag u grad…a svirka je već navelike bila počela…ali ono što smo čuli i vidjeli u dvorani… nismo pogriješili što smo se odlučili pogledati i čuti, od ovih …mogu reći…doslovce…virtuoza i gotovo perfekcionista…dakle mislim kako ovaj početak komentara već sve dovoljno govori…odlično uigrana ekipa… zvuk i sinkronizacija među glazbenicima dovedena gotovo do savršenstva…mislim kako Vlatko 30% bolje zvuči u živo nego na studijskim snimkama…kapa dolje… pri ulasku u dvoranu  i prvi kontakt sa zvukom mi je davao pretjerano naglašen bas u odnosu na gitare i bubanj…možda je za to malo kriva i dvorana, akustika…ili čovjek za mix pultom ili moje uši nenavikle na veću količinu buke/zvuka…ali nakon 15-tak minuta sve je sjelo na svoje mjesto…i u ušima i sa basom…prvih sat vremena koncerta dodjeljeno je inozemnim blues uspješnicama, na kojima se uvijek može osjetiti kvaliteta gitare, ekipa, složnost…ljepota zvuka koja dolazi iz duše instrumenta koju izvlači glazbenik…treba li više…odlično…nadasve…publika, uredno ispunila dvoranu i po meni …nekih cca 2 i po tisuće duša, možda i više, uživalo je, a što se čulo i po reakcijama… jezične barijere sa Vlatkom nije bilo…dobro poznati njegov; mekani makedonski hrvatski…nakon seta zapadnog bluesa nastavilo se bez Jana Akkermana uz dobro poznati makedonski narodni melos protkan kroz zvuk Leb i Sola…uz samostalne dugotrajne dionice…Vlatka…bubnjara…basiste…ma uživanje za ljubitelje pravog gitarskog zvuka…zadnji set je odrađen kako bi se na kraju opustili uz komercijalne pop-rok uspješnice tipa „Kao kakao“, „Skopje“ i sl., koje koncertno zvuče gotovo neprepoznatljivo i nezamislivo bolje…nakon toga Vlatko i ekipa napuštaju scenu…ali se naravno vraćaju ubrzo na pozive iz publike…još jedna „komercijala“…povratak nizozemca uz reprizu jedne poznate teme iz opusa Focusa…i kraj… definitivno odlično…mada su mi i drugi govorili kako je Vlatko jako dobar u živo…sada sam se i uvjerio osobno…a i glas mu je bio bez greške nije odavao godine i godine na sceni…sve savršeno…dva i po sata odlične svirke…

izlazimo iz dvorane …zadovoljni…sjedamo u Citru i lagano put Vinkovaca …kroz maglu i uz komentare…kako je sve bilo dobro…jako dobro...i kako takvo što ne treba nipošto propuštati…

u krevetu kod kuće oko 23 30…

…specifičnost 14-tog dana u mjesecu kod mene se ponavlja već više od godinu dana. Toga dana dogodi mi se uvijek nešto drugačije …specifično, različito bilo dobro bilo loše, ali već duže od godinu to nekako pratim, primjećujem i uistinu svaki mjesec je po sebi drugačiji na taj dan…tako je bilo i ovaj mjesec, jučer. Ono što mi se dogodilo …uistinu ne bih želio  nikome da se ikada dogodi, a oni čitatelji bloga koji imaju slabije živce ili želuce…bolje im je da ne čitaju nastavak ove priče koji treba uslijediti…jer je nešto uistinu mučno, teško…ali želim to napisati i objaviti (bez imena aktera), da se pročita što se događa oko nas i naša zbilja, stvarnost…ali dok se nas osobno takvo što ne dotakne nismo svjesni toga…

…pokušati ću priču reducirati, mada smatram kako je to jako teško…

prije nekoliko dana moja kuja, crna labradorka, po tko zna koji puta se iskrala iz dvorišta dok sam bio na poslu i uputila se prema gradu kako bi me pronašla jer joj je kod kuće dosadno samoj bez gazde…a nadasve voli šetati…s obzirom kako se to događa gotovo svaki mjesec jednom ili 2 puta nije me previše zabrinulo jer sam znao kako će se u konačnici pojaviti kod mojega ureda u gradu…problem koji se pojavio ovoga puta (mada ni to nije prvi puta) je što je ovaj puta u šetnju „povela“ u šetnju njenog  pet i po mjeseci starog sina…smeđeg labradora jedinog u leglu kojega sam si ostavio jer je jedinstven…(bilo je 7 crnih i 1 smeđi)…

…naravno prijatelji u gradu su me zvali na mob. kako su viđeni u šetnji, čim su ih uočili…uz komentare prolaznika …u stilu: “ajme vidi…500€ upravo prošlo pokraj nas“…asocijacije na smeđeg labradora koji je uistinu rijetka pojava za vidjeti, jer ih u hrvatskoj nema baš puno… tijekom dana su mi ih poznanici oboje dovezli/vratili do mene (ekipa se otišla okupati na rijeku)… vratio sam ih kući… no gotovo nevjerojatno… nisu bili pod mojom kontrolom nekih 15-tak minuta i iskoristili su prigodu…ponovo su šmugnuli i uputili u šetnju…što je bilo gotovo očigledan signal…da je kuja očigledno tjerana nagonom… traži mužjaka…ali to je već neka druga priča….naravno čim sam uočio da ih nema provezao sam se autom po gradu….ali bezuspješno…to večer sam zaspao s mišlju kako će se ujutro pojaviti …pred uredom kada se našeću, kada im dosadi… u jutro…pojavila se kuja …ali bez sina što me je zabrinulo… odmah sam dao na lokalni radio oglas, ako ga tko uoči da mi se dojavi na mob…jer je uistinu drugačiji… a predpostavke i sumnje su bile: ili je stradao pod autom jer je mlad…ili netko zna koliko vrijedi pa ga je pokupio da ga proda i unovči…ili su ga iz šinteraja pokupili…nitko se nije odazivao na oglas…drugi dan sam odlučio nazvati „ekipu za očevid“…uzeli su mi podatke i uputili da pogledam njihovu web stranicu, jer svakog psa koji ulazi u azil slikaju ne bi li bio prepoznat od vlasnika ili budućeg udomitelja… za ne povjerovati…moj štenac prvi na web stranici…tužan…spuštenih ušiju…kao da su  mu sve lađe potonule …ali živ…kao zatvorenik…sa svojim brojem… ipak bio sam presretan jer sam saznao napokon gdje je I da je živ ….zbrinut…privremeno..odmah sam ih nazvao kako bih ga došao preuzeti…ali…ali …tada počinje moja kalvarija…početak crnih slutnji…prvo mi govore da ga ne mogu odmah preuzeti nego se moram dogovoriti sa veterinarom… šefom…nije mi baš bilo bistro zašto…pa zar nije logično da svoju životinju  preuzmeš što prije kako ga ne bi morali hraniti, zauzimati im i prljati prostor u azilu…ali ajde pomislio sam: „možda mora biti na promatranju da nije bijesan ili bolestan“…popodne mi vrag nije dao mira i odlučih vidjeti mog „zatvorenika“…zanimalo me je kako će reagirati kada me ugleda…dolazim tamo…ali me upućuju kako su životinje izvan grada u azilu…da se moram dogovoriti sa šefom o mogućem preuzimanju…nazivam ga…jer se znamo nekih najmanje 25-tak godina…jer…bio mi je profesor u školi…uz uvjeravanje i dokazivanje da je moj…jer nije još bio čipiran, (a ipak takvo štene dođe najmanje 500€ pa treba dokazati da si vlasnik)…kaže mi da najbolje dođem sutradan…poslije 12 …kada će ga dovesti iz azila…I to je to…sutradan jedva sam dočekao podne… dolazim u ambulantu …sretan, jer preuzimam moju „skitnicu“ i „zatvorenika“…a onda prvi šok!:dočekuje me veterinar s riječima „…znaš imamo velikih problema sa tvojim psom“…ostajem paf…što je sada?…proletilo mi je kroz glavu; “pa štene nema niti 6 mjeseci...veseo, razigran…umiljat…pobogu štene… kakvih problema može biti sa labradorom“?…opet pomislim: “ da nije probao utječi im…pa se negdje pri tome ozlijedio…ili…da ga nije ugrizao neki bijesan pas u azilu?…ali inkubacija je kod bjesnoće koliko se sjećam 7-14 dana“… mozgom su u trenu sam prolazile razne misli…

Odgovor veterinara bio je: “napali su ga psi iz azila, izgrizli, izujedali“…ajde pomislim „malac se potukao.. ništa strašno…ni prvi ni zadnji“…ali…ali …ali… doživjeh slijedeći šok kakvom se uistinu nisam nadao…ajmeeeee…u grlu me steglo… na stolu u ambulanti ležao je moj pas…ali prljav, blatnjav…izgrižen…na umoru…na mjestima nije imao niti dlaka od ugriza….oko vrata… neprepoznatljiv…to nije bio moj pas…a opet jeste…pa on je totalno maltretiran i napadan, ugnjavljen od lutalica koji su mu azilu dokazivali tko je tamo gazda… zakon jačeg…koji opstaje…dominira…i nije bio odvojen od ostalih..a štene je …dobio je infuziju i injekcije… sav je bio kao drogiran, pod djelovanjem sedativa…veterinar je rekao kako je ključno idućih 24 sata…ajme pa moj je pas na umoru, gotov…uništili su ga psi bez nadzora…cijelu noć… su ga napadali bez kontrole …jer im nije mogao pobjeći…bio je izgrižen i sa ranama po cijelom tijelu…srce me sve više počelo stezati…kada sam mu se obratio samo je lagano podigao glavu…s razumijevanjem…pogledao me i prepoznao …sa teškom gorčinom potpisao sam papire o preuzimanju…veterinar se ispričavao kako se to nije smjelo dogoditi…ali…ali.. unijeli su psa u auto… krenio kući…sa crnim slutnjama veterinara… osjećao sam kako neće izdržati još dugo, da je gotov…da mu je kraj…kao da je samo čekao da dođe kući, da vidi mene…umotao sam ga u deku, unio u kuhinju… nakon samo nekoliko minuta sam začuo samrtni hropac… izdahnuo mi je gotovo na rukama …užas…užas…užas… nisam mogao povjerovati…to se ne događa meni…užas…

…priznajem moja krivica je bila što je odlutao iz dvorišta, što nije bio čipiran  (ali imao je samo 5 i po mjeseci)…ali u azilu životinje trebaju ČUVATI do dolaska vlasnika…a ovo je bio  pakao…dođeš po svoga psa da ga preuzmeš sa „brige“…a dočeka te izmrcvareno tijelo gotovo nepoznate životinje…tko zna koliko se takvih slučajeva već dogodilo…ali je užasno kada se dogodi tvome psu… zašto štene među lutalicama koji su fighteri, borci na ulici zbog opstanka…zašto…zašto …zašto…se to moralo dogoditi mome psu?

 …nadam se i vjerujem kako ovo što se dogodilo mojem štencu, će biti upozorenje i pouka ovome azilu, a i drugima, da se u budućnosti ipak bolje odnosi i pazi na pse (pogotovo rasne koji zasigurno imaju vlasnika), kako se ovakva i slična sranja više ne bi ponovila…ali što to vrijedi… njega više nema…da ga je npr. udario auto zasigurno ovo ne bi toliko boljelo…ali uginuti u takvim mukama, na takav način…mogu samo pretpostaviti što je tu noć jadnik preživio i pretrpio…sam… okružen okrutnim uličnim skitnicama…u najgorim mukama…a da je preživio…oporavio se…tko zna kakav bi pas bio…sa teškim traumama…ne smijem niti zamisliti…

…da li nam trebaju takvi azili?…zar onda nije bolje da je slobodno šetao ulicom, dok ne bi pronašao mene…ili ga neko poznat uočio, prepoznao i javio mi da dođem po njega….ovako.. više nemam svoga mezimca, ljubimca…a one krvoločne skitnice i dalje su u azilu… čekaju neko novo štene da ga raščereče, da se iživljavaju nad njim…novu žrtvu…koja se ne zna braniti…jer to je zakon jačega…ulice primijenjen na malom prostoru…

…popodne sam ga pokopao u vrtu sve se nadajući kako je bio samo u šoku i da će se probuditi…oporaviti, doći k sebi, da je ono što sam bio vidio.. neistina…ali ne, došao sam kući…bio je ukočen…tek tada sam ga odmotao i pregledao mu rane…ugrizotine… neopisivo …ne mogu opisati taj užas…a i bolje je…

 to je to… nema ga više…a gorčina u srcu i stisnut želudac i dalje ostaje kod mene… pitanje: jer je moralo baš tako biti?…cijeli dan i večer sam prepričavao prijateljima sve što i kako se od prilike događalo…nitko nije mogao vjerovati, da je to istina i moguće, da se takvo što može doživiti…ali tako je…ovo je samo kraća verzija toga svega…jer istina i SVI  detalji su puno užasniji i zgražavajući…..ove riječi pišem ipak dan poslije, kada su se emocije ipak malo stišale, a glava je treznija…razmišlja se bistrije…s manje teških emocija…

…prijatelji su me savjetovali…da pozovem prijatelje novinare …da se sve to objelodani u javnosti… i sazna… da tužim azil…ali što ja imam od toga???… mojega psa više nema i nitko mi ga ne može vratiti…šteta je napravljena…bol je i tuga u srcu…samo vjerujem kako će ovo biti pouka da se o životinjama u azilu ipak treba malo bolje, kvalitetnije brinuti i da budu pod nadzorom i kontrolom…(da ih netko ipak obiđe svaka barem 2-3 sata)… a ja…ja ću nekako preboljeti mojeg mladog mezimca, kojega su svi znali..pa i prijatelji sa indeksa… I šire…mada nisam vjerovao da će mi ovo toliko teško pasti … a  on toliko nedostajati… kada se sjetim u kolikim je on mukama uginuo…zar je morao toliko patiti?…zar je morao?? ipak je i on biće koje je imalo pravo na život…a uvjete za njega je imao prekrasne…do trenutka dok se nisu zatvorila vrata azila iza njega…

…ova priča…životna… koju ne želim da se nastavlja…ne želim…